Aleksandar Tomašević

Aleksandar Tomašević
(Soko Banja, 5. avgust 1921. – Beograd, 19. jun 1968.)
Aleksandar Tomašević završio je Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu 1952, konzervaciju usavršavao u Parizu 1952-53. i u Briselu 1955. Član Samostalnih sa kojima prvi put izlaže 1952. i Decembarske grupe (1955-1960). Bio je profesor na Akademiji primenjenih umetnosti. Samostalne izložbe u Beogradu 1952, 1954, 1967, 1968, retrospektiva u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ 1980. Poslednje izložbe u Galeriji Rima u Kragujevcu 2010. i u Prodajnoj galeriji Beograd 2017. Posle početne etape od sredine pedesetih i ranih šezdesetih, inspirisane temama i postupcima srednjovekovnog slikarstva (Pehar sa čašom (1956), Vaza iz Peći (1957), Beli pehar i Pećka patrijaršija, (obe 1961.) i dr.), prelazi na apstrakciju i u dve samostalne izložbe održane jedna za drugom u kratkom vremenskom rasponu – u Galeriji Doma JNA 1967. i u Galeriji ULUS-a 1968. – definiše svoje jedinstveno i autentično poimanje umetnosti zasnovano na prožimanju drevnog duhovnog nasleđa i savremenog formalnog jezika. Na izrazito inovativni način izneo je „ideju prošlosti u modernoj umetnosti“, kako je ovu vrlo bitnu pojavu u srpskoj umetnosti 20. veka imenovao Lazar Trifunović. Karakteristično je da Tomašević svojim poslednjim umetničkim tvorevinama daje nazive Delo (sa rednim brojem), čime naglašava njihov nereferencijalni status u odnosu na prvobitne izvore inspiracije. Prelaz koji je Tomašević obavio u svojim dvema ključnim samostalnim izložbama iz 1967. i 1968. precizno je definisan u tekstu Mile Rajković: „Tomašević je sasvim napustio svoja ranija, oprobana, tiha, tonska sazvučja – evokaciju drevnosti – i vaspostavio nove boje, moderne, kontraste crvenog, plavog, belog, crnog. Napustio je i klasičnu podlogu po kojoj je slikao ili gravirao svoje linearne znake i spletove i izdigao je u plasticitet kaneliranih drvenih elemenata (trougao, kvadrat, pravougaonik), od kojih je složio slike. Purizmom, potpunim napuštanjem stare emocionalnosti, zatvorio je svoj krug, a doprineo, na sasvim poseban način, najsavremenijoj problematici geometrijske apstrakcije…“.